Evanđelje: Lk 24, 13-35

Prepoznaše ga u lomljenju kruha.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Riječ Gospodnja.

RAZMIŠLJANJE UZ EVANĐELJE

Putovanje dvojice učenika jest slika putovanja svakog pojedinog vjernika na njegovom putu kroz život prema vječnoj domovini. Kao što se Isus približio učenicima i pošao s njima, tako hoda u našem životu uz nas same. Više puta to ni ne prepoznajemo, kao što nisu ni učenici. Učenici su čuli da je Isus uskrsnuo, ali još uvijek nisu u to uvjereni. Evanđelist nam zapisuje njihove riječi: „A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.“ Zbog te njihove kolebljivosti, Isus kao da ih prekorava: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili!“

Možemo primijetiti da je problem nastao u tome što nitko nije vidio Isusa, a učenici bi se htjeli uvjeriti svojim očima, ako je to uopće istina. Ipak, Isus im ne govori da su slijepi i sporih očiju, nego bezumni i spora srca. Samim time Isus otkriva koji je problem kod učenika, ali i kod nas vjernika i zašto ga ne prepoznajemo. On nije došao na svijet da bi ga stalno gledali i da bi mu se divili, nego da bi nam objavio istinu o svome i našem Ocu, ali i o nama samima. Zbog prevelike želje da ga vide svojim očima, učenici ostaju slijepi za sve drugo te postaju bezumni i spora srca. Isus stoji pokraj njih, dok im tumači Pisma osjećaju kako im gori srce, ali i dalje ga ne prepoznaju. Oni ga žele vidjeti i drugo ih ništa ne zanima. I konačno, dok su došli za stol te im Isus lomi i daje kruh, njima se otvaraju oči. Evanđelist nam zapisuje: „Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.“ Zanimljivo je to što su ga učenici cijelim putem gledali, ali ipak ga nisu vidjeli, a kad su ga konačno vidjeli on je nestao.

Isus ne želi naš pogled sebično zadržavati na sebi, jer bi to značilo da ćemo svoj pogled odvratiti od bližnjih. On je baš zbog toga i došao da naš pogled svrati na bližnje te u njima prepoznajemo njega samoga. Dao nam je savršen primjer ljubavi i brige za bližnje kroz služenje i polaganje života za svoje prijatelje. I mi smo pozvani da služimo Gospodinu tako što ćemo služiti drugima. Tako i učenici nakon što im je Isus iščeznuo s očiju, nisu ga očajnički ponovno tražili svojim očima, nego su radosno pohrlili braći u Jeruzalem ponijeti radosnu vijest.